I vidjesmo slavu Njegovu, punu milosti i istine

Ivan 1,14-18

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Počnimo s retkom 14 kako bismo uvidjeli što je najvažnije u ovome odlomku. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Vratimo se na prvi redak kako bismo vidjeli na koga se Riječ odnosi. „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Ivan 1,1). Dakle, Riječ označava Boga Sina.

Koristim naziv Sin (Jedinorođenac) jer je taj naziv korišten u retku 14: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Dakle, Riječ je Sin Božji.

Jedan Bog, tri osobe

Muslimanima nije jasna riječ Sin, kao ni mnogima drugima. Neki vjeruju da mi mislimo da je Bog imao seksualni odnos s Marijom te da su dobili dijete. To nije ono što piše u Bibliji. Ivan kaže: „U početku bijaše Riječ.“ To je Sin Božji. On nije imao početak. On je bio ondje u početku. On je bio ondje čitavu vječnost. Redak broj tri kaže: „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“ To znači da Sin nije stvoren. On nije dio stvaranja. Dakle, ovo je ono što znamo o Sinu Božjemu: 1) On je Bog 2) Otac je također Bog 3) Sin nije Otac, on je bio uz Oca 4) On je vječan i nije stvoren.

Mnogo se toga može reći o doktrini o Trojstvu – učenju da Bog postoji kao jedan Bog u tri osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetome. No zasad zapamtite samo ovo i zadržite to u srcu. Sin i Otac jedan su Bog, ali dvije osobe. Imaju jednu božansku prirodu. Oni su jedan Bog s dva središta svijesti.

Bog je postao čovjekom – no nije prestao biti Bogom

Redak 14 kaže da je, što je jedan od najvažnijih događaja u povijesti, Riječ (Sin) postala čovjekom, no nije prestala biti Bogom. Ovime ćemo se pozabaviti tijekom sljedeća dva tjedna: Kako znamo da je riječ baš o tome i što to znači za nas?

„I Riječ tijelom postade.“ To jest, božanska Riječ, božanski Sin Božji postao je čovjekom, no nije prestao biti Bogom. Kako to znamo? Što to znači za nas? Provest ćemo vrijeme koje imamo danas odgovarajući na to.

Riječ se „nastani među nama“

Prvi razlog zbog kojega kažemo da božanska Riječ nije prestala biti božanskom Riječju kada je postala čovjekom je navod u retku 14 koji kaže da se Riječ „nastanila među nama“. Subjekt predikata nastaniti je Riječ. A Riječ je Bog. Najprirodnije je, dakle, shvatiti to kao da se Bog, odnosno Riječ, nastanila među nama. Zato je anđeo rekao u Matejevu evanđelju (1,23): „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ Riječ (Sin) nije prestala biti Bogom kada je postala čovjekom.

Slava koju ima kao Jedinorođenac od Oca

Drugi razlog zbog kojega vjerujemo u to je nastavak retka 14: „…i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca…“ Čiju slavu? Slavu Riječi – Riječi koja je Bog. A kakva je to slava? To je „slava koju ima kao Jedinorođenac od Oca“.

Kada Ivan kaže da je slava utjelovljene Riječi „slava koju ima kao Jedinorođenac od Oca“, znači li riječ kao da je to samo imitacija slave? Da to nije prava slava Sina, nego samo slava koja je slična slavi Sina? Ja ne mislim tako. Ako primjerice kažem: „Želim nekome dati knjigu i želio bih je dati tebi kao prvom izboru“, vi nećete odgovoriti: „Ja nisam uistinu tvoj prvi izbor, ja sam kao tvoj prvi izbor.“ Ne. Riječ kao ne znači to kada kažem: „Dajem ti je kao svom prvom izboru.“ Ona znači: „Dajem ti je jer si ti stvarno moj prvi izbor.“ Kada Ivan kaže: „I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca“, on misli: „I vidjesmo slavu njegovu – slavu kakvu uistinu ima: slavu Sina Božjega.“

Znamo da je to tako jer u prvome dijelu retka 14 Ivan kaže na jednostavan i izravan način: „Vidjesmo slavu njegovu.“ Čiju slavu? Slavu vječne Riječi, tj. Sina. „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu.“ Čudo utjelovljenja nije na ovaj način nimalo umanjeno. Riječ je tijelom postala, kao i on, ne prestajući biti Bogom. On odražava Božju slavu.

Što to znači za nas?

Retci 15-18 pružaju još razloga za vjerovanje da je Riječ postala tijelom, a da ujedno nije prestala biti Bogom. Objasnit ćemo ih sljedeći tjedan, ako Bog bude tako htio. No zasad se zapitajmo što za nas znači tvrdnja da je Riječ postala tijelom i da je Sin Božji postao čovjekom, a da nije prestao biti Bogom. Zašto to pitam? Prvo, zato što tekst nudi odgovor. No postoji još jedan razlog.

Njegovanje kulture odnosa

Sjećate li se kada sam prije nekoliko mjeseci propovijedao moleći Boga da usliši moje molbe kako bismo razvili ono što zovem kulturom odnosa naše crkve? Objasnio sam što mislim citirajući Poslanicu Filipljanima (2,3-4): „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!“ Drugim riječima, rastimo kao crkva na način da prerastemo svoje potrebe, služimo drugima i brinemo se za ono što drugi žele.

Sjećate li se koja je glavna poruka tog pokornog načina razmišljanja? Sljedeći su je retci objasnili: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Isusu Kristu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,5-7). Drugim riječima, temelj ponizne i pokorne ljubavi i obnovljene kulture odnosa u Betlehemu bio je: Riječ tijelom postade i nastani se među nama – i umre za nas.

Utjelovljenje i primjena

Razlog zbog kojega ističem ovo je da ne kažemo: „Pa dobro, prošlog je ljeta naglasak bio na odnosima, a sada se bavimo teologijom.“ Ne. Jedina teologija koja je važna jest ona koja se nalazi u drugome poglavlju Poslanice Filipljanima, a koja je jednaka teologiji u Ivanovu evanđelju. Ona nam pomaže da spoznamo Krista, slavu u Kristu i da nas Krist preobrati radi ljubavi (13,34; 15,12), što znači da preobražava našu crkvu. Ispunjava nas ljubavlju, željom da pomognemo, čini nas poslušnima i pokornima, manje ponosnima i sebičnima, ali i brižnijima.

Dakle, kada kažem: „Ostanimo uz redak 14 sve dok se ne zapitamo što tvrdnja da je Riječ postala tijelom znači za nas“, možete čuti otkucaje srca u pozadini toga pitanja. Uvijek me zanima što ta sjajna teologija znači za naš osobni i društveni život.

U Isusu vidimo slavu Božju

Dakle, što za nas znači tvrdnja da je Riječ postala tijelom? Redak 14 kaže: „I vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Znači da u Isusu Kristu možemo vidjeti slavu Božju. Također, znači da slava Božja otkrivena u Isusu nije grješna poput nas. To jest, slava Božja u Kristu je njegova milostiva predodžba upućena nama, ali bez ugrožavanja njegove vlastite istine i vjere sebi. A ta je milostiva predodžba vrlo, vrlo sjajna. Zato koristi riječ pun, koja se odnosi na slavu. Slava Sina Božjeg puna je milostivosti prema nama grješnicima, ali bez ugrožavanja Božje istine.

Pun milosti…

Ovo je uistinu dobra vijest. Bog se mogao utjeloviti kao sudac i krvnik. I sve bi nas proglasio krivima i osudio na vječnu kaznu. No nije se utjelovio kao takav. Riječ, tj. Sin, koji je Bog, postao je čovjekom kako bi otkrio božansku slavu koja je „puna milosti i istine“. Riječ se Božja utjelovila kako bi bila milostiva prema nama. Riječ je postala tijelom kako bi ta milost upućena nama došla u skladu s Božjom istinoljubivošću. To neće biti slaba i neprincipijelna milost.

To će biti pravedna milost, ona koja veliča Boga. Vodit će do Isusove smrti na križu. U stvari, to je razlog zbog kojega je postao čovjekom. Morao je biti čovjek kako bi umro. Morao je biti čovjek kako bi umro kao Bogočovjek umjesto nas (Heb 2,14-15). Riječ je postala tijelom kako bi smrt Isusa Krista bila moguća. Na križu je punina milosti sjala najjače. Ondje je bila izvedena i kupljena.

… i istine

Razlog zbog kojega se ostvarila kroz smrt je zato što je Sin Božji pun milosti i istine. Bog je milostiv prema nama, a vjeran prema sebi. Stoga, kada njegov Sin dođe, on je pun milosti i istine. Kada je Krist umro, Bog je bio vjeran sebi, jer je grijeh bio kažnjen. Isto tako, kada je Krist umro, Bog je bio milostiv prema nama jer je Krist, a ne mi, pretrpio kaznu.

„Riječ tijelom postade“ za nas znači da je Božja slava otkrivena u povijesti kao nikad do tada, u punini milosti i punini istine koja najjače sja u Isusovoj smrti za grješnike.

Spoznavanje duhovne ljepote

Budite oprezni i nemojte reći: „Pa dobro, nisam bio ondje te sam propustio vidjeti tu slavu. Vi vjernici možete govoriti koliko god želite o slavi Sina Božjega, ali on nije ovdje i ne može ga se vidjeti.“ Budite oprezni. Nemojte misliti da je njegova slava u retku 14 samo vanjski sjaj i ljepota. Isusov sjaj i ljepota nisu bili tjelesni. „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.“ (Iz 53,2)

Nemojte misliti da je slava u retku 14 samo demonstracija čudesa. Bilo je ljudi koji su vidjeli čuda, znali da su se ona dogodila i nisu vidjeli u tome ništa lijepo ili slavno. Željeli su ga ubiti (Iv 11,45-48).

Ne; otkrivena „slava“ Sina Božjega, slava Riječi, slava Isusa Krista u njegovu prvom dolasku je ponajviše duhovna slava, duhovna ljepota. To nije nešto što se vidi očima, nego srcem (Ef 1,18). Gledamo način na koji govori, djeluje, voli i umire i kroz milost vidimo samopotvrđujuću božansku slavu, odnosno ljepotu.

Jedinstvena mješavina milosti i istine

Pavao je to ovako sročio u Drugoj poslanici Korinćanima: „U onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja“ (2 Kor 4,4). „Slava Krista koji je slika Božja“ je ono što Ivan naziva „slavom koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

Sjetimo se, Pavao se obraća ljudima koji nikad nisu vidjeli zemaljskoga Isusa, a Ivan piše svoje evanđelje za ljude koji nikad nisu vidjeli zemaljskoga Isusa – za ljude poput nas. Slava koju spominje Ivan (Iv 1,14) i slava koju spominje Pavao (2 Kor 4,4) je slava koju vidite duhom kada čujete priču o Isusu.

Ne morate ga vidjeti u tjelesnom obliku. Isus je rekao u Ivanovu evanđelju: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Možete ga susresti u Ivanovu evanđelju i drugdje u Bibliji. A kada ga susretnete, kroz priče o njegovim riječima i djelima njegova slava sja. Samopotvrđujuća ljepota te jedinstvene mješavine milosti i istine.

Ponovno rođeni kroz evanđelje

Nije slučajno da retci 12-13 opisuju ponovno rođenje, a redak 14 opisuje viđenje slave Sina Božjega. Retci 12-14:

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Sjetite se retka 4: „U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo.“ Kada je nekome podaren novi duhovni život, dogodi mu se novo svjetlo. To svjetlo nije materijalno svjetlo. To je duhovna svjetlost slave Sina Božjega iz retka 14. Na taj način mi vidimo.

A kako se taj novi duhovni život događa nama? Redak 13 kaže da se dogodi kada se rodimo, ali ne od čovjeka, već od Boga. Događa se ponovnim rođenjem. Na taj način povjerujemo, primimo Krista i postanemo djeca Božja (Iv 1,12).

Kroz evanđelje, slušajući priče o Isusovim djelima i riječima, Bog u nama stvara duhovni život. Kroz evanđelje ponovno smo rođeni u Bogu (1 Pt 1,23-25). A taj novi duhovni život spoznaje svjetlo Kristove slave (Iv 1,4). On je vidi istog trenutka. Zato je Ivan zove „svjetlost života“ (Iv 8,12). Kada vam je dan duhovni život, tada možete spoznati duhovnu slavu.

Vidjeti slavu

Ili, rečeno drugim riječima, prema retku 12, taj novi život i spoznaja vjeruju u svjetlost i primaju svjetlost kao istinu i slavu Isusa Krista, Sina Božjega. I kroz taj život, svjetlost, vjeru i primanje redak 12 kaže da stječemo pravo da nas se zove djecom Božjom. To jest, mi smo djeca Božja jer su taj život, svjetlost, vjera i primanje naše pravo koje nam daje da budemo djeca Božja.

Stoga pred vama dižem utjelovljenog Sina Božjega: Riječ tijelom postade i nastani se među nama ne prestajući bivati Bogom. Vidite slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Spoznajte ga kroz slavu koja on jest i živite. Amen.

Preuzeto s dopuštenjem sa www.gospeltranslations.org. Gospel Translations je online služba koja postoji kako bi knjige i članci Evanđelja (Radosne vijesti) bili dostupni besplatno svim narodima na svim jezicima.

Podijelite ovu objavu:
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email
Share on facebook
Vezane vijesti
Posljednje objave