Posljednja gozba naše duše

“Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam.” (Psalam 27:4)

Bog nije takav da ne odgovara na skrušenu čežnju naše duše. On dolazi i uzima teret grijeha te ispunjava naše srce radošću i zahvalnošću. “Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću. Zato ti pjeva duša moja i neće zamuknuti: Jahve, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti.” (Psalam 30:12,13)

Ali naša radost ne proizlazi samo iz pogleda unatrag u zahvalnosti. Ona također proizlazi iz pogleda prema naprijed u nadi. “Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!” (Psalam 42:6)
“U Jahvu ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.” (Psalam 130:5)

Na kraju svega, naša srca ne čeznu samo za Božjim dobrim darovima, već za samim Bogom. Vidjeti njega i znati njega i biti u njegovoj prisutnosti jest ustvari posljednja gozba naše duše. Iznad ovog ne postoji drugi cilj. Riječi to ne mogu izraziti. Mi to zovemo užitak, radost, zadovoljstvo. No ovo su slabi pokazatelji neizrecivog iskustva:

“Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i Dom njegov gledam.” (Psalam 27:4)
U tebi je punina radosti, u desnici tvojoj milina vječna. (Psalam 16:11)
Sva radost tvoja neka bude Jahve (Psalam 37:4).

Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-soul-s-final-feast

Podijelite ovu objavu:
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on email
Share on facebook
Vezane vijesti