Nedavno sam vidio reklamu za neki restoran na kojoj je samo pisao naziv restorana i riječi „duhovna jela“. Zapitao sam se je li jedenje, u najboljem slučaju, više od običnoga materijalnog iskustva. Također sam pomislio na Gospodnju večeru, duhovno jelo, i što ono čini, odnosno ne čini. Zapravo su tri dimenzije onoga što Večera Gospodnja čini: prošla, sadašnja i buduća.

Kada je Isus ustanovio Gospodnju večeru, rekao je svojim učenicima: „Činite ovo meni na uspomenu“ (Lk 22,19), naglašavajući da će to što ih potiče da čine upućivati unatrag na ono što je učinio za njih. Kada se sjetimo što je Isus učinio za nas, utemeljujemo život na njegovu dovršenom djelu. Gospodnja večera nije način na koji možete zaraditi spasenje – to je duhovno jelo za one koji su spašeni. Ona ništa ne dodaje dovršenom djelu Kristove žrtve koju je prinio jednom zauvijek, nego nas potvrđuje i osnažuje u njemu. Postaje vrstom stenografije evanđelja gdje, kako je to jedan stari pisac sročio, prvo čujemo evanđelje, potom kušamo evanđelje, a tada evanđelje dalje ide u našim životima na dvije noge. Kao što Pavao kaže u Prvoj poslanici Korinćanima: „Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe“ (11,26). Kao kršćani jedemo i pijemo kako bismo se sjetili Isusove pobjede. To je prošla dimenzija.

Pavao upućuje na sadašnju dimenziju Gospodnje večere kada piše u Prvoj Korinćanima: „Zar čaša blagoslova, za koju zahvaljujemo, nije sudjelovanje u Kristovoj krvi? Zar kruh koji lomimo ne znači da smo dio Kristovog tijela?“ (10,16 shp). Ta riječ sudjelovanje mogla bi se prevesti i kao „zajedništvo“ te od nje i dobivamo tu riječ. Razmislite što to znači – Gospodnja večera nije samo simboličan podsjetnik na ono što je Isus učinio za nas – ona je također sadašnje zajedništvo s drugim kršćanima i s Isusom.

Važno je primijetiti da se kruh i vino ni na kakav način ne mijenjaju. Isus nije prisutan fizički, nego duhovno dok nam ga Sveti Duh pokazuje po vjeri. Za one koji nisu riješili svoj duhovni položaj pred Bogom, Večera Gospodnja je poziv da prime Krista, a ne da sudjeluju u jelu. Dok svjedoče kršćanskom sudjelovanju u Večeri, potaknuti su čuti jeku Isusova poziva: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti“ (Iv 6,35). Kad kao vjernici uzimamo Večeru Gospodnju po vjeri, Isus se sastaje s nama, ujedinjuje nas kao zajednicu, hrani nas sobom i osnažuje da ga volimo i slušamo. To je sadašnja dimenzija.

Kad je Isus dao učenicima čašu, rekao je: „Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca mojega“ (Mt 26,29). Ovim ih je riječima usmjerio na buduću dimenziju Gospodnje večere, kao znaka koji upućuje naprijed prema velikom danu iščekivanja. To je predokus Janjetove svadbene večere i vječne gozbe u kojoj će vjernici sudjelovati s Kristom u slavi. Sada smo, zbog svojega grijeha, slomljena bića. Kristovim slomljenim tijelom postali smo opet cijeli. Ipak, u ovome životu i dalje doživljavamo slomljenost našega palog stanja. Buduća dimenzija Gospodnje večere usmjerava nas naprijed u nadi prema danu kada ćemo biti sasvim cijeli i kada ćemo uživati, sa svojim Spasiteljem i jedni s drugima, najsavršenije duhovno jelo.