Zbilja je posebno divno govoriti i razmišljati o Bogu. Nema uzvišenije teme. Međutim, riječ Bog nije nekakva isprazna šifra. Ponekad će je dvoje ljudi koristiti misleći na nešto sasvim drugačije. Bog je nekima neizreciv osjećaj, nekima pak nepomičan uzrok početka svemira, a nekima biće puno transcendencije. No, mi govorimo o Bogu Biblije, a Bog Biblije sâm sebe definira. On za sebe kaže da je vječan i pravedan. On je Bog ljubavi. On je transcendentan, odnosno izvan vremena, prostora i povijesti. No, ipak je i imanentan, odnosno toliko je s nama da mu jednostavno ne možemo pobjeći. On je svugdje. On je nepromjenjiv, istinit, pouzdan i osoban.
Važno je uočiti i razumjeti da se Bog nije objavio samo pojedinim riječima, nego cijelom pripoviješću Biblije. Dakle ne smijemo uzeti jedan Božji atribut i učiniti ga jedinim koji postoji. Primjerice, ne smijemo uzeti njegovu suverenost, a pritom zaboraviti na njegovu dobrotu. Ili uzeti njegovu dobrotu, a zaboraviti svetost (njegova je svetost ono što ga čini Bogom suda).
Ili uzeti njegov sud, ili pak ozbiljnost njegove osude, a zaboraviti da je Bog ljubavi – Bog koji je toliko volio svoja buntovna stvorenja da je na kraju poslao svoga Sina da u tijelu ponese njihov grijeh na križ.
Drugim riječima, kako bismo došli do samoga srca Božje osobe i poklonili mu se u nekoj maloj mjeri prave spoznaje, važno je pomno promišljati što Biblija kaže i integrirati to u cjelinu jednako ravnomjerno i proporcionalno kao što to čini Sveto pismo. To nas poziva na štovanje. Stavimo li bilo što drugo na Božje mjesto, dobit ćemo definiciju idolopoklonstva.