Grijeh se može različito razumjeti, no u jednom je važnom smislu pobuna protiv Božjega zakona. Grijeh je kada ne radimo što Bog traži od nas, ne živimo kako nas je pozvao da živimo i stoga kada nismo onakvi kakvima nas je Bog stvorio da budemo. Grijeh je život bez razmišljanja o Bogu, odnosno život u kojemu ga ne vidimo kao stvarnost koja definira naš život oko koje se mora okretati sve naše postojanje. Kada Bogu ne dajemo mjesto Boga u svome životu, kršimo njegov zakon i sve dobre i zaštitne smjernice koje nam je dao kako bismo najbolje i izobilno živjeli.

Zamislite to ovako. Kada biste skočili s litice govoreći: „Ne moram živjeti po zakonu gravitacije – mogu živjeti po svojim pravilima“, s jedne biste strane bili neposlušni određenom pravilu i zapovijedi, naime: „Ne skači s litice.“ No, s druge strane, ne biste živjeli imajući na umu gravitaciju. Živjeli biste kao da gravitacija nema nikakve važnosti ili utjecaja u vašemu životu. Nikad ne biste rekli da je zakon gravitacije proizvoljan ili da je nerazumno što mu se morate pokoravati. Ne biste to nikad rekli zato što shvaćate da je gravitacija nešto u odnosu na što morate živjeti. Naravno da postoje smjernice koje se moraju poštovati i granice koje se moraju priznati. Znate rezultate skakanja s litice i pokušaja kršenja zakona gravitacije: smrt i raspadanje.

Kada živimo ne dajući Bogu njegovo mjesto, kada kršimo Božji zakon koji nam je u ljubavi dao, kada ga ne poštujemo, kada kažemo ili svojim djelima damo do znanja da on nema nikakve važnosti u ovome ili onome dijelu našega života, nismo u potpunosti ljudi kojima nas je stvorio da budemo. To vodi u smrt i raspadanje.

Možda će vam pomoći ova ilustracija. Naš sunčev sustav skladno postoji kada se svi planeti kreću oko središta: Sunca. Međutim, kada bi planeti za sebe odlučili oko čega se žele kretati ili kad bi neki planeti odlučili uopće se ne kretati, što bi se dogodilo? Smrt i raspadanje. Sunčev sustav kakav poznajemo razdvojio bi se i raspao zato što se planeti ne bi kretali oko pravoga središta. Ne bi živjeli u odnosu na Sunce. Prema tome, sve bi se raspalo i uništilo.

Ne živjeti u odnosu na Boga neće samo dovesti do osobne smrti i raspadanja nego je i razlog zašto je cijeli svemir podložan smrti i raspadanju. Bog je stvorio Adama i Evu kako bi bili središnje djelo i vrhunac stvaranja. Kada su sagriješili, njihova neposlušnost Božjemu zakonu nije utjecala samo na njihove živote nego i na cijeli svemir.

Pavao piše da je „plaća grijeha smrt“ (Rim 6,23). Grijeh vodi u smrt. Ipak, evanđelje kaže da je Isus Krist iskusio smrt kako bismo mi mogli živjeti. On je na određeni način iskusio raspadanje – bio je duhovno rastrgan na križu – kako bismo mi mogli postati cijelima. Umro je za naše grijehe kako bismo mi mogli oživjeti. Iskusio je smrt i raspadanje. Platio je kaznu za naš grijeh kako mi ne bismo morali.