Kada sam rekao svome pastoru da želim postati članom crkve, ukratko mi je objasnio zašto bih stoga trebao tražiti krštenje: zato što je Isus to učinio. Međutim, zašto je Isus ušao u vode Jordana i tražio od svoga rođaka Ivana Krstitelja da ga zaroni pod površinu? Na kraju krajeva, on nije morao priznati nikakve grijehe i nije postojalo ništa za što se morao pokajati.

Uvijek sam suosjećao s Ivanovom nevjericom kada ga je Isus molio da ga krsti. „A Ivan ga odvraćaše govoreći: ‘Treba da ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!’“ (Mt 3,14).

„Pusti sada“, odgovorio je Isus, „jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom“ (Mt 3,15).

U svome se krštenju Isus poistovjetio sa svima nama koji ćemo zbog grijeha jednoga dana umrijeti zbog Božje osude (Post 3,19). Voda je bila znak Božje osude još od Postanka 6–7, kada je Bog osudio čovjekovu opačinu i poslao potop koji je uništio sve osim Noe i njegove obitelji. Iako nikada nije sagriješio, Isusa su ipak ubili grešni ljudi i umro je apsorbirajući Božji gnjev na grešni svijet.

Naravno, voda je također nužna za život. Prije nego što je postojalo svjetlo, Duh je Božji lebdio nad vodama (Post 1,2). Jednoga dana kada se uskrsnuli i uzašli Isus vrati kako bi svečano započeo novo nebo i novu zemlju, rijeka života teći će iz prijestolja Boga i Janjeta u Novome Jeruzalemu (Otk 22,1–2). Svi koji ga budu slijedili u krštenju, ući će u valove kao neprijatelji, a izronit će kao braća i sestre Sina Božjega, subaštinici njegove vječne baštine.

Krštenje je znak i pečat da smo usvojeni u Božju obitelj. Otac, Sin i Sveti Duh voljeli su jedan drugoga u savršenom jedinstvu prije postanka svijeta, prije nego što je Bog oblikovao Adama od zemaljske prašine. Na Isusovu krštenju primjećujemo sve tri osobe. U trenutku kada je Isus izronio iz vode, Sveti Duh se spustio u obliku goluba i počinuo na njemu (Mt 3,16). Kako nikome ne bi promaknuo smisao ovoga znaka, Otac se pohvalio s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao“ (Mt 3,17).

Svaki put kada se sjetim svoga krštenja, čujem ove riječi blagoslova. Isus je zaronio u vode osude, kako bih ja mogao piti od vode vječnoga života. Budući da me Isus naziva bratom, mogu zvati Boga svojim ocem. Budući da se Duh spustio na njega kao golub, imam mir s Bogom, koji me nekoć držao svojim neprijateljem.

Nekoć sam bio izvan Božjega naroda, otuđen od njegove obitelji zbog grijeha, ali sad sam brat svima koji su se tako krstili u ime Oca, Sina i Svetoga Duha. Crkva je naš dom, mjesto na kojemu, unatoč našim neslaganjima i raspravama, dolazimo zajedno kako bismo priznali da imamo jednoga Gospodina i jednu vjeru (Ef 4,5). Dan nam je veliki nalog da idemo Ivanovim stopama i pozivamo ljude na pokajanje dok ih upućujemo na Isusa, Janje Božje koje uzima grijehe svijeta (Iv 1,29). Krstimo ih kako bi uvijek znali da ih Bog voli, da mu je u njima milina jer sada pripadaju Kristu.