Uskrsnuće Isusa Krista sa sobom nosi mnoge, mnoge divne implikacije. Kao prvo, uskrsnuće opravdava Isusa. Drugim riječima, neki ljudi su mislili da je Isusova smrt na križu značila da je zaslužio umrijeti. Rimski ga je sud proglasio krivim. Stari zavjet ustraje na tome da je svaki koji visi na drvetu pod Božjim prokletstvom. Međutim, ispostavilo se da nije umro kao proklet zbog vlastitoga grijeha, nego je na sebi nosio grijehe drugih i ta je žrtva toliko zadovoljila Boga da ga je uskrsnuo od mrtvih. Tako je njegovo uskrsnuće oblik opravdanja ili potvrde. To je konačan dokaz da se Bog složio s Isusovim posljednjim riječima: „Svršeno je.“ Njegov se Otac složio. Postignuto je djelo otkupljenja, a Otac je dokazao Isusovu nevinost tako što ga je uskrsnuo.

Uskrsnuće također pokazuje brigu evanđelja za utjelovljenost ljudskih bića. Drugim riječima, neki misle o našemu konačnom stanju kao o nekom eteričnom duhovnom postojanju bez ikakve veze s tijelom. Međutim, dio osnovne, temeljne kršćanske istine je da na novome nebu i novoj zemlji, našemu krajnjem cilju, domu pravednosti, neće biti samo nebesko postojanje. To će biti zemaljsko postojanje. To je novo nebo i nova zemlja i imat ćemo uskrsnula tijela kao što je Kristovo. To je jedna od velikih tvrdnji Prve poslanice Korinćanima 15. Pavao tvrdi da ako je Krist ustao od mrtvih u uskrsnulom tijelu – koje se, bez obzira na to koliko je na određen način čudno ili posebno bilo, moglo dotaknuti i vidjeti, s kojim se moglo razgovarati i koje je jelo ljudsku hranu – onda ćemo mi, kada budemo podignuti od mrtvih u posljednji dan i dođemo u to konačno stanje, imati uskrsnula tijela kao što je njegovo uskrsnulo tijelo. To je naše odredište. Stoga je njegovo uskrsnuće bilo prvina plodova onoga što se često naziva općim uskrsnućem na kraju vremena. Sva će ljudska bića uskrsnuti, bilo na život ili na osudu, zato što smo u svojoj osnovi utjelovljeni ljudi.

S ovim također dolazi i viđenje života i postojanja onkraj ovoga života. Ne bismo smjeli misliti da kršćanstvo rješava samo neke probleme u našim ovozemaljskim životima. Umjesto toga, krajnji je cilj izvan ovoga života. Kada ostarimo i kosa nam počne opadati, a križa počnu boljeti, ili kad se izgubimo u demenciji, odjednom nam uskrsnulo postojanje počne izgledati vrlo privlačnim zato što naša nada nije da doživimo sedamdeset ili osamdeset ili čak devedeset godina. Naša je nada da ćemo jednog dana imati tijelo poput Kristova uskrsnuloga tijela. A njegovo je tijelo prvi plod. On je osigurao naše uskrsnulo tijelo i dolazimo iza njega kako bismo mu se pridružili u uskrsnulom postojanju: tjelesno uskrsnulo postojanje na novome nebu i novoj zemlji, domu pravednosti. Zbog toga Prva poslanica Solunjanima 4, to veliko poglavlje o uskrsnuću, završava riječima: „Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!“