Jedno od težih i često pogrešno shvaćenih biblijskih učenja tiče se stvarne, svjesne i vječne kazne pakla. To je razumljivo. Svi poznajemo ljude koji ne pripadaju Kristu – prijatelje, članove obitelji, susjede, kolege – za koje ne želimo misliti da ih u budućnosti čeka pakao. Povijesno gledano, ljudima je oduvijek bila nelagodna zamisao pakla, zato što se na površini čini nedosljednim s ostalim stvarima koje čitamo u Bibliji o Božjemu milosrđu i ljubavi. Ipak, biblijsko učenje o paklu kao vječnom i svjesnom trpljenju neizbježno je. Zapravo, bez postojanja pakla, većina onoga što znamo o Božjoj ljubavi dolazi u pitanje.

Prvo, Isus, čovjek s najviše ljubavi na svijetu, češće je i živopisnije pričao o paklu nego svi drugi biblijski autori zajedno. Opisao ga je kao Gehenu, što je bila gomila smeća koja je stalno gorjela, ili kao krajnju tamu, gdje nema svjetla nego samo bijeda. U priči o bogatašu i Lazaru, pakao je mjesto svjesne i prave patnje. Isus nas upozorava na pakao više puta (Mt 13,41–42; Mk 9,42–48; Lk 16,19–31).

Drugo, postojanje pakla pomaže nam razumjeti posljedice grijeha. Na neki način pakao je ostvarenje onoga što smo kao grešnici oduvijek željeli: samostalnosti i neovisnosti o Bogu. U paklu smo dakle odsječeni od Boga i sve što je on. Tako u paklu nema ljubavi, nema prijateljstva, nema radosti, nema odmora, zato što to postoji samo tamo gdje je Bog prisutan.

No, najvažnije je sljedeće: dok ne priznamo stvarnost pakla, ne možemo stvarno razumjeti značenje križa. Drugim riječima, ne možemo razumjeti Božju ljubav dok ne shvatimo stvarnost njegova gnjeva. Božji gnjev je odlučno i kontrolirano suprotstavljanje i mržnja prema svemu što uništava ono što Bog voli. Božji gnjev potječe iz njegove ljubavi prema stvorenju. Potječe iz njegove pravde. On se ljuti na pohlepu, egocentričnost, nepravdu i zlo zato što su destruktivni. Bog neće tolerirati bilo koga ili bilo što odgovorno za uništavanje njegova stvorenja i ljudi koje voli.

Razmislite o tome ovako. Reći: „Znam da me Bog voli jer bi se svega odrekao radi mene“ sasvim je drukčije nego reći: „Znam da me Bog voli zato što se svega odrekao radi mene.“ Prvo je osjećajna izjava, a drugo je osjećajan čin. Dok pokušavamo Boga opisati ljubaznijim umanjujući stvarnost pakla i Božjega gnjeva, sve što smo zapravo učinili je da smo umanjili Božju ljubav. Bez pravoga pakla ne možemo razumjeti pravu cijenu koju je Isus platio za naše grijehe. A bez prave cijene, nema prave ljubavi, nema prave milosti i nema prave hvale za ono što je učinio.

Ako ne vjerujete u postojanje pakla, nikada nećete znati koliko vas Isus voli i koliko ste mu vrijedni. Isus je iskusio pakao na križu. Bio je odvojen od Oca. Na križu je povikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Kada je Isus izgubio Očevu ljubav, iskusio je agoniju, raspadanje i izolaciju kakvu nitko od nas ne bi iskusio da provedemo vječnost u paklu. Na sebe je uzeo izolaciju i raspadanje koje smo mi zaslužili. Ako ne vjerujete u postojanje pakla, nikada nećete znati koliko vas Bog voli.

Zapravo se ne radi o tome kako bi Bog pun ljubavi dopustio da postoji mjesto kao što je pakao, nego o tome da je stvarno pun ljubavi ako je Isus Krist iskusio pakao radi mene. Ne „Zašto bi Bog dopustio pakao?“ nego „Zašto bi Bog iskusio pakao radi mene?“ No ipak je to učinio.