Oni će biti kažnjeni vječnom propašću: udaljeni od Gospodnjega lica i od njegove silne slave onoga dana kada dođe da se proslavi u svojim svetima i da pobudi udivljenje u svima koji prigrliše vjeru. Vi ste, naime, povjerovali svjedočanstvu koje smo vam donijeli. (2 Sol 1,9-10)
Pavao opisuje drugi Kristov dolazak kao nadu i užas.
Isus Krist se vraća ne samo da ostvari krajnje spasenje svog naroda već da se kroz Njegovo spasenje „proslavi u svojim svetima i da pobudi divljenje u svima koji prigrliše vjeru.“
Posljedni komentar tiče se vrhunca povijesti kad Ivan opisuje Novi Jeruzalem, proslavljenu crkvu, u Otkrivenju 21,23: „Gradu ne treba sunce ni mjesec da svijetle u njemu jer ga je rasvijetlio sjaj Božji, a Janje mu je svjetiljka.“
Bog Otac i Bog Sin su svjetlo u kojem će kršćani živjeti u vječnosti.
To je konzumacija Božjeg cilja u cijeloj povijesti: prikazati svoju slavu da je svi vide i slave. Sinova molitva potvrđuje Očevu krajnju svrhu: „Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta“ (Iv 17,24).
Mogli bismo zaključiti da je Božji krajnji cilj proslaviti Boga i uživati u njemu zauvijek. On stoji nadmoćno u središtu vlastitih naklonosti. Baš iz tog razloga, On je samodostatan i neiscrpan izvor milosti.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-end-of-history
